Pozdrav svima. Jedan ne očekivani post i totalno kontra tema na mom blogu. Ali u zadnje vrijeme dobivam dosta pitanja kako steći samopouzdanje od ljudi koji su često osuđivani,ismijani zbog toga sto su drugačiji. I eto,odlučila sam napraviti post na tu temu. Nadam se da ce vam se svidjeti post,da ćete pokušati razumjeti te ljude,staviti se u njihovu kožu a i jednako se nadam da će nekima pomoći..
Ja,vi,nitko od nas ne može promijeniti svijet. Mi ne možemo promijeniti nekoga da bi on bio bolji i učinio svijet boljim, ali možemo promijeniti sebe. I u tome zapravo i jest bit. Zašto osuđivati ljude po fizičkom izgledu po rasi kojoj pripadaju po tome jesu li bogati ili siromašni. Svi smo mi isti. Svi smo tu iz jednog jedinog razloga, a to je da živimo svoj život i da budemo kakvi i jesmo. Ne ovisno o tome kako izgledamo,tu smo s ralogom.
Zašto osuđivati ljude?
Neki ljudi su jednostavno tako odgojeni i ne mogu shvatiti da se neki zbog njih osjećaju odbačeno,drugačije,nevidljivo. Stvar je u tome da ce ljudi uvijek govoriti nešto loše o tebi. Uvijek ce se naći netko tko će te kritizirati i zbog najmanje sitnice. U takvom stanju najčešće se osjećamo kao da smo višak. Ne vidljivi,ne prihvaćeni,drugačiji .. To često dovodi do suza,rezanja,pa sve do samoubojstava.
Nekad,u brzopletosti i prevelikom zainteresiranosti da ispadnemo "face" u društvu ,većina zna reći nekoj osobi nešto uvrjedljivo i smijati se "na njegov račun"
Možda će to čak i njemu biti smiješno,ali zapravo nemate pojma koliko ste uvrjedili tu osobu i koliko će samo ona suza proliti zbog te jedne jedine,ružne rijeci.
Često nas nastavnik/profesor zna premještati u razredu i onda kada dopadnete s nekom osobom s kojom se nitko ne druži i ne želite sjediti s njom. U ljutnji znamo reagirati, tipa "Ajme,ne,ne samo s njom.neću..." ne znate kako se ta osoba sad osjeća i koliko ste je uvrijedili. Zašto je toliko teško prihvatiti druge onakvima kakvi jesu?
Ogovaranje drugih je još jedna grozna stvar. Što se sve više i više radi. I sama znam kakav je to osjećaj kada prolaze primjer dvije cure i pogledaju vas pa onda nastaju šaputanja i smijeh. Znate kakav je osjećaj? Osjećaj je tako grozan,jednostavno poželite nestati iz ovog šugavog svijeta. Svi smo barem jedan put u životu pustili suzu zbog toga što smo se osjećali da nismo dovoljno dobri,da ne vrjedimo,da nikad nećemo biti popularni i lijepi poput nekih. Pa,zapravo,ne znate koliko je svak od nas lijep i koliko mi kao pojedinci možemo učiniti svjet boljim,svi smo mi tu s razlogom i nikad nećemo uspjeti promijeniti druge,zaustaviti zlostavljanje medu nama. Ali možemo promijeniti sebe,možemo biti bolji čovjek.Kako bi drugi prema nama bili dobri takvi i mi budimo prema njima.
Ja ovaj post nisam napravila kako bi vi mislili da sam ja savršena i da to nikad nisam napravila,jesam,ali hvala Bogu na vrijeme sam shvatila do čega to moze dovesti. Jedino što sam htjela postići je to da moramo shvatiti koliko boli u ne znanju nanosimo drugima.
I da veliko hvala Luciji sto mi je pomogla pri pisanju ovog teksta.♥
josipa.erceg6@gmail.com
Nema komentara:
Objavi komentar